Ekološku poljoprivrednicu Zdenku Dodig upoznao sam u njenoj trgovini na Knežiji. Odmah me se dojmila njena predanost i ljubav prema voću i povrću kojeg uzgaja na svom velikom Eko imanju u Gradićima nedaleko od Velike Gorice. Sve to radi uglavnom sama, tek ponekad ima pomoć volontera. Stvarno je nevjerovatno da stigne sve to posaditi, uzgojiti, pobrati i dostaviti kupcima u Zagreb. Više nema trgovinu na Knežiji, ali ju zato možete naći na Eko placu na jarunskoj tržnici, četvrtkom od 16 do 19 sati.
Ovo je Zdenkina priča:
"Kad sam razmišljala što bih vam rekla, zašto sam krenula u to i zašto se dijete sa asfalta odlučilo baviti poljoprivredom, onda sam zaključila da možda najjednostavniji odgovor za to da sam ja vječno bila nemir. Cijeli moj život je bio traženje sebe i savladavanje nekih izazove. Nakon rada u korporacijama gdje sam bila sretna, imala dobre pozicije i pristojna primanja, odlučila se za ovo.
To je bio prvi veliki izazov na kome sam ja slomila zube. I to je nešto što ću ja reći da je Gospod Bog, ta priroda, zapravo ono oličenje Božje kreacije. I nije čudo da onda mi mali ljudi nismo ostali tome biti ni blizu.
U momentu kada sam radila pod ugovorima u stranim organizacijama imala sam dovoljno slobodnog vremena i onda sam kupila dio zemlje koje je iza moje kuće i tu posadila voćnjak. I iz čiste rekreacije ja sam taj voćnjak održavala. Tu nije bilo puno posla. Trebali se sjesti na onaj traktorčić kosilicu i kositi između redova. I to je bilo vrlo, vrlo, vrlo ugodno, zeleno. Onaj trenutak koji je bio preloman da se ja odlučim da potpuno uđem u poljoprivredu jeste kad sam krenula u proizvodnju povrća, koje je u početku bila samo za mene, pa se onda pojavila masa kupaca prijatelja koji su isto tako htjeli, pa onda masa nekih koji su znali preko prijatelja da se tako povrće može dobiti. Uglavnom to je postalo komercijalno nekako, prirodnim putem. I u onom trenutku kad sam shvatila da se ja jednostavno ne mogu na dvije strane dati toliko, odlučila sam da izaberem onu koja mi je draža i to je bila poljoprivreda.
Danas je to puno teže i puno zahtjevnije. Međutim, taj materijalni aspekt nije nešto što je presudno kod čovjeka. Onaj drugi dio je daleko presudniji i to je nešto što ljudi koji dolaze ovdje volontirati primijete. Dakle, ti volonteri u masi slučajeva shvate ljepotu života okruženog prirodom. I ne samo volonteri nego i sasvim mala djeca. Sjećam se, ovo ljeto su došli kod mene neki moji kupci koji su trenutno u Poljskoj i djevojčica je rekla ocu, ovo je jedan pravi raj od voća i povrća.
Najviše problema zadaje mi pirevina ili pirika koja probija stablo, probija korijen. Nevjeratno je uporana i snažana. Ja sam ju u početku to palila. Sada imam drugu taktiku, izvadim ju iz zemlje i pustim da propadne. I kad se potpuno zblati i pretvori u jednu masu želatinastu, onda s njom gnojim.
Mi jesmo izdvojeni kao mala cijelina tu, međutim stvari se stuboko mijenjaju. Evo ta korona koja nas je zadesila čini da sve veći veći broj ljudi polaže pažnju na to što jede i što pije. Činjenica jeste da sve ove moderne bolesti ljudi, a i stručnjaci povezuju s hranom koju jedemo. Sva ta količina pesticida i svih tih otrova koji dolaze s hranom, nastavljaju zapravo djelovati u našem tijelu, u našim crijevima. Ako su bili namijenjeni da ubiju bakteriju na krušci i jabuci, to će isto raditi i u našim crijevima.
Bakterije su dio onog što se zove mikrobiom, dakle dio našeg vrlo važnog imunološkog sustava. Vjerujem da će se u sljedećih deset godina situacija drastčno promijeniti u poljoprivredi i da će sva ova polja okolo nas koja su bila konvencionalna polako početi prelaziti na ekološku poljoprivredu. Dobra stvar jeste da se sada na ekološkom planu nalazi masa sredstava koje možete koristiti a nalik na ovu klasičnu kemiju. Recimo, u spremnik neke prskalice stavite neku bocu ekološkog sredstva umjesto kemije. To je po meni jako bitno zato što su najveće žrtve kemije zapravo poljoprivrednici sami."
Kratki dokumentarni film - Zdenka Dodig, eko poljoprivrednica
Primjedbe
Objavi komentar