Priča 79-godišnje Zorice Barbarić o umijeću koje je uvršteno u državni registar i receptu prenesenom usmenom predajom.
Danas djecu ne veseli toliko jer imaju sve: čokoladu, kekse, torte i kolače kakve žele. Kad je podremanec bio jedini izbor, svi smo jedva dočekali vjenčanje u selu – kaže Zorica Barbarić, jedna od posljednjih majstorica podremanca, tradicionalnog suhog svadbenog kolača iz Vrapča koji je nedavno zavrijedio svoje mjesto u Registru kulturnih dobara Republike Hrvatske.
Podremanec je izgledom neimpresivan kolač – zbijeno, suho tijesto tamnije boje – a okusom jednostavan, sladak, s notama ružmarina i klinčića; ipak, obilježava dugu tradiciju zapadnih zagrebačkih obronaka, a sada je kao takav i priznat.
Prvi spomen ove slatke pogače veže se još uz 19. stoljeće, kada su se recept i tehnika izrade prenosili usmeno, s koljena na koljeno, a bila je ključni dio svakog svadbenog slavlja u selu. Od samih početaka bila je simbol vjere, zajedništva i gostoprimstva, a tradicionalno se pripremala nekoliko dana prije vjenčanja, na kojemu bi je dijelile kume iz marama.
Krajem prošlog mjeseca Ministarstvo kulture i medija proglasilo je „umijeće pripreme tradicijske slastice podremanca, vrapčanske slatke svadbene pogače” nematerijalnim kulturnim dobrom, a povodom toga posjetili smo 79-godišnju Zoricu, rodom Vrapčanku, koja s nama dijeli recept.
Svi smo ga radili od oka jer tad nije bilo vage. Sastojci su bili najjednostavniji jer drugo nismo imali, a najvažniji je proces. Večer prije listiće ružmarina stavljam u mlijeko i ostavljam ga takvog preko noći. Ujutro mlijeko ocijedim i zagrijem da u njega stavim germu. Stavim još dvije žlice šećera i malo brašna, dvije-tri žlice, i pustim da se to diže – nastavlja Zorica i objašnjava da, osim toga, nije potrebna velika filozofija.
Kad se kvasac aktivira, u posudu se dodaju jaja, šećer, malo vrhnja i malo nasjeckanih klinčića. Nakon što se tijesto digne, još ga se malo mijesi te se zatim nožem reže na manje komade koji se oblikuju u lopte pa valjaju da budu tanji, no ne i pretanki, te ih se bode vilicom kako bi se pri pečenju spustili.
"Prije se svadbe nisu održavale u restoranima nego po kućama i tada smo u selu uvijek imali par žena koje su bile vještije u kuhanju pa bi se njih zamolilo da pripremaju hranu za takve veće događaje. Jedna od takvih žena bila je moja majka, koja je radila najbolji podremanec, a zanimljivo je da sam ga ja naučila raditi tek kad sam nju izgubila" – prisjeća se Zorica i govori da je običaj bio da odrasli rade dizana tijesta, a djeca sve druge oblike.
Prva su dva pokušaja završila u svinjcu
Dok joj je majka još bila živa, pozivala ju je da gleda pripremni proces, no ona je to uvijek odbijala.
"Uvijek kad je mijesila podremanec govorila je: „Zoro, odi glej‘ kak‘ se to dela! Zoro, odi, pogle kaj mećem! Zoro! Zoro!”. I dalje se toga sjećam, ali mi tada nije bilo jasno zašto bih to gledala; znala sam otprilike kako izgleda priprema i mislila sam da to nije tak‘ nešto posebno teško. Ja sam imala 30 kad mi je mama umrla i tada sam prvi put sama trebala napraviti dizani kolač. Nakon što su dva pokušaja završila kod „pajceka”, otišla sam kod prve susjede, kume Bare, i rekla joj: „Lepe vas prosim, dajte mi recite. Drugi put zdiganu gibanicu pečem i ona je za hititi.” Još sam joj se pohvalila da sam stavila puno šećera i sve i da samo neće. Ona mi se nasmijala i objasnila da „v zdiganu gibanicu cukor ne ide” - objašnjava Zorica, dok se pored nje smije Tomo, njezin suprug i sous-chef.
Zorica i Tomo nedavno su u društvu cijele obitelji – trojice sinova i njihovih obitelji – proslavili 50. godišnjicu braka, a u fokusu slavlja bile su narodne nošnje i, naravno, podremanec. To nam prepričava Tomo, koji pokazuje na veliku sliku iznad vrata na kojoj je zabilježen taj trenutak, a dodaje da su takvi trenuci danas sve rjeđi.
"Ovo smo ih mi natjerali da se tako obuku, ne održavaju oni inače tu kulturu. Nama to puno znači jer smo se prije svi ženili u nošnjama, a i danas cijenimo i sami izrađujemo nošnje jer jednostavno to volimo. Prije je to bilo normalno, a danas imate rijetko koga u selu da zna o tim stvarima više" – kazuje i donosi kožne prsluke, ručno ukrašene motivima iz njihova kraja. To im je, kaže, hobi kad vani pada kiša i kad gledaju televiziju.
Na selu svi moraju znati sve
Kako se navike mijenjaju, potvrđuje i Zorica koja tvrdi da su u njihovo vrijeme sva djeca morala znati sve u kući, od brige za životinje do kuhanja i čišćenja.
"I sinovi i kćeri morali su znati sve. Pospremanje, kuhanje, pečenje, peglanje – svi su sve radili. Djecu se tako učilo i zato su bili samostalni. Prvi put kad smo ih ostavili same doma, imali su možda 12 godina i mi smo otišli na 10 dana na more; ja sam se brinula i za svaki im slučaj nakuhala pun frižider. Vratili smo se s mora i ništa nije bilo pojedeno. Oni su si kuhali i to su jeli. Rekli su nam da im je drago što nas nije bilo jer su mogli jesti što su htjeli" – smiju se Zorica i Tomo.
Da su djeca bila ključni dio kućanstva, i što se tiče pomoći oko kućanskih poslova u nekim obiteljima, tako i što se tiče zarade, potvrđuje Zorica. Završila je srednju ekonomsku školu na Trgu J. F. Kennedyja u Zagrebu i htjela je postati liječnica, no zbog obiteljske situacije rano je krenula raditi.
"Bili smo siromašna obitelj i kad je tata zbog bolesti morao prestati raditi, ja sam preuzela njegov posao i kao curica sa 14 godina počela sam kopati grobove. Tako sam zarađivala za našu obitelj. Onda sam deset godina radila za župni ured, a, jer sam kasnije završila dvije godine Teološkog fakulteta, radila sam neko vrijeme i kao vjeroučiteljica. Na kraju je Mirogoj postao odgovoran za održavanje grobova pa se sve završilo tako da sam posljednjih 46 godina radnog staža radila cijelo vrijeme u jednoj zgradi, samo sam mijenjala urede" – govori.
Posešnica i engleški rubec
Pećnica se zagrijava na 160 stupnjeva i umeće se pripremljeni sirovi podremanec polegnut na okrenuti pleh. Pitamo Zoricu koliko se dugo pogača peče, na što nam ona odmahuje i govori: "Kad malo porumeni, uključimo ventilaciju i tak‘ dok ne bude rumen". Shvaćamo, radi se o svega petnaestak minuta pečenja.
Nakon što je kolač gotov, hladi se i reže u male rombove, no preporuka je da se jede tek nakon što prođe nekoliko dana kako bi kolač dobio punu aromu ružmarina i klinčića.
"Tak‘ vam je to. Komadići podremanca onda su se stavljali u engleški rubec i posešnica, ili kuma, bi, kad su mladenci izlazili iz crkve, dijelila prisutnima. To je za sve nas bila takva sreća da smo jedva čekali neko vjenčanje u selu. Današnja djeca to nikad ne bi mogla shvatiti jer imaju sve što mogu zamisliti" – kazuje i ističe da je ponosna što je pogača sada na listi kulturnih dobara Hrvatske.
Osim što se radi o jedinstvenom jelu, radi se i o dokazu cijeloga jednog povijesnog segmenta sela koje je danas preraslo u gradsku četvrt Vrapče, a koji se širenjem i promjenom demografije briše iz sjećanja lokalnog stanovništva.
"Važno je i samo jelo, koje je jedina slastica za koju smo mi znali, ali isto je važno da se zna povijest. Treba se pamtiti i govoriti o tome kako se živjelo kad se nije imalo. To je bilo siromaštvo. Kad su se pripremali svatovi, uvijek se moglo čuti kukanje kako se mora kupiti dvije kile „cukora” za podremanec. To je običaj koji je preživio i ona najgora vremena, pa zašto bi se onda sada zaboravio. Rijetko upalim internet, ali jednom sam bila gledala i vidim: jedna stvar uvrštena, druga stvar, ovo jelo, ono jelo, i mislim si – zašto to ne bi bio naš podremanec. Znam da je jedini takav, a ništa nas ne košta da probamo" – uz pomoć nekoliko stanovnika poslala je zahtjev Ministarstvu, koje je nakon provjere umijeću pripreme podremanca dodijelilo status kulturnog dobra.
Tekst: Paula Butinović / Jutarnji list
Fotografije: Dragan Matić / Cropix
Primjedbe
Objavi komentar